Izbori 30. avgusta, uprkos koroni, mogli bi da budu najmasovniji od referenduma.
Objektivno, svako može da nađe partiju, odnosno koaliciju koja mu odgovara. Teško da svoju eventualnu apstinenciju, ovoga puta, može da opravda onim klasičnim „nemam za koga“ ili „glasao bih za njih, ali ne podnosim njega“, itd.
Piše: Milan Vujović
Pretpostavljam da ne bi trebalo da bude previše teških riječi u predizbornoj kampanji. Ne vjerujem ni da će biti onih budalaština u stilu: „Nemojte njemu dati glas, on ne voli Crnu Goru!“ Jer, nema normalnog građanina koji ne voli svoju zemlju.
* * *
Dokle se stiglo sa bioinženjeringom; 5 G mreža ili ne; da li će nas uskoro sasvim zamijeniti roboti; kad će početi komercijalna putovanja na Mjesec; jesmo li na domak vakcine za HIV; ima li na Marsu života...?
Tandara – mandara.
Sve se na ulasku u treću deceniju 21. vijeka svodi na distancu od dva metra, masku i pranje ruku.
* * *
Prošao je prvi jul otkad znam za sebe a da se nisam okupao u moru. Čak smo u julu 1984. godine, kao vojni policajci u Šibeniku, svaku radnu sedmicu (tkz. zanimanje) započinjali kupanjem u uvali Zlarin. Ovog ljeta debitovao sam tek 3. avgusta na plaži u Čanju. Imao sam, zbog korone, neprijatan osjećaj kao onog avgusta 1999. kad su se u moru, negdje u visini Čanja, utopli oni nesrećni Romi sa Kosmeta, sa prenatrpanog brodića „Mis Pat“.
A možda je taj neprijatan osjećaj bio samo zbog toga što je bila prljava voda i ništa drugo, i nema veze s koronom...
* * *
Bar je na jugoslovenskoj obali Jadranskog mora, zahvaljujući Mornaru, prvi u košarci. I ni u čemu drugom. Smijeniće se mnogo plima i osjeka dok dostigne slavu, recimo, Splita iz vremena SFRJ. Jer, morao bi da, osim KK Mornar, ima i fudbalski klub kao što je nekada bio Hajduk, ili pozorište poput HNK-a, kad već ne može da ima palatu ljepšu i stariju od Dioklecijanove. I naravno, znamenite ličnosti kakve su bile Bernard Vukas, Miljenko Smoje, Boris Dvornik ili Oliver Dragojević.
Volim Bar, daleko više od bilo kog drugog grada. Iznjedrio je mnoge zanimljive ljude, ali tek treba one koji će ga zadužiti...
* * *
Sredinom šezdesetih godina prvi i posljednji put bili smo, porodično, u inostranstvu. I to kod tatinog starijeg brata koji je bio dopisnik TANJUGA iz Atine.
Pun gordosti vratio sam se u svoje Popoviće, naselje kod barske Biskupade. Maltretirao sam drugare pričom o Atini, Akropolju, „Portokoladi“, brodu „Jadran“ kojim smo putovali... Moja gordost trajala je sve dok me duhoviti Slavko Popović, poznati barski muzičar i sportista, koji je, u to vrijeme, radio s mojom majkom u banci, upitao: „Jesi li ti u Grčkoj bio kod Zapalimudosa?“
Pukao je smijeh, a ja sam se pokunjen vratio kući. Tako me Slavko Popović izliječio od gordosti. Šteta što nije obraćao pažnju i na neke druge moje slabosti...
* * *
Često pričam sam sa sobom kad idem ulicom. Ostala mi je ta navika iz djetinjstva. Dok se mimoilazim s ljudima napravim se kao da pjevušim ili zviždućem. Nekad zakasnim i, u prolazu, osjetim sažaljiv pogled.
Otkad nosim masku napričao sam se sa sobom.
