Iz brodskog dnevnika: Flamenкo i jedan zrak sunca sa vragovima

Marijan komb

To jutro, stajati vani na +3 bez daška vjetra bilo je daleko prijatnije nego kasnije na +11 kad je počeo puhati vjetar. Velike grudve tišine, roza boje probijene cvrkutom vrabaca strmoglavljivale su se niz masive Lovćena padajući na Tivat.

PIŠE: Marijan BRAJAC

Mir je bio baš lijep. Ta njegova roza boja bila je baš onakva kako se dopada onim već malo odraslijim djevojčicama. Lijevo od Lovćena i Štirovnika svijetlo je postajalo bijelo stvarajući nježni, ni taman ni svijetao , plavi rub na obrisima planina. Jedan zrak sunca mi je posebno upadao u oči. Na čas sam bio ubijeđen da je to baš onaj “ un rayo de sol - jedan sunčev zrak “. Iz Barcelone, sa brda Sants Montjuic.

***

Srećom, bio je vikend. I štivadorima se žurilo poć doma. Zatvorili smo štive. Već u 5 popodne bili smo na rivi , Rade i ja. Volim sa Radom vani. Dobar je i pošten čovjek. Kao telegrafista malo ih je koji su mu ravni. Kad je Rade na brodu nema da misliš je li ti brzojav poslan odmah ili nije.

Odlučili smo poći lijevo. Put je dosta dug i ide uzbrdo. Na jednoj padini par zgrada sa restaurantima. Pojesti pravi španjolski tapas – sendvič je gust svoje vrste. Rasječenu kiflu natrljaju svježom pomadorom da kruh upije sav onaj njen sok pa pršut da ga ne fali. Taj , španjolski hamon crudo – dimljeni pršut u ničemu ne zaostaje ni za njeguškim ni drniškim. Mala bira uz to i možeš reći – yo soy el padron del mundo, gospodar sam svijeta.

Na muzičkom podijumu jedna grupa. Pjevaju o jednom zraku sunca. Možda je to bio baš onaj zrak sunca kojega sam gledao kako strči preko ruba Mont Juic-a. Pjesma je poynata po cijelome svijetu I jako je popularna. Znatno kasnije sam shvatio da su to bili originalni izvođači. A svirali su baš dobro – Los Diablos I Un Rayo de Sol, Vragovi i jedan zrak sunca.

Barcelona je pod nama i budi se. Pravi život tu počinje tek iza zalaska sunca. Silazeći gledamo sjaj brojnih svijetala koji kite grad za početak noći, još jednom. Nije nam jasno zašto je uspinjača zaustavljena maltene napo puta. Niti joj je blizu spomenik Kolumbu a ni Mont Juic.

Kad si kratak s param moraš dobro promisliti kako ih spenđat. Moj izbor je da odem i vidim taj čuveni brod. Nesvijesni da su napravili grešku u procijeni kapetan broda i njegova posada stvorili su jednu novu epohu i otkrili Novi Svijet. “ El Gran Almirante della Flota “ – Veliki Admiral Flote, Cristoforo Colon kako ga u Španiji zovu nije dobio novčanu dobit koja mu je bila obećana. Titula pak, “ Veliki Admiral Flote “ mu je ostala I dan današnji. . Svi komandanti španske ratne mornarice su barem po bočnoj liniji u srodstvu sa Kolumbom jer Kolumbo nije iza svojih sinova imao nasljednika.

“Santa Maria “, izrađena ponovo po postojećem originalnom nacrtu je vezana i otvorena za turiste. Ostala dva broda iz grupe, “ Nina “ i “ Pinta “ nisu tu. Ulaznica je baš skupa ali vuče me nešto da to vidim. Ruku na srce nisam oduševljen. Nema onog osjećaja od broda. Vidi se da je replika.

Nisam napravio dva koraka pod provom kad me bol prenu. Udario sam glavom u plafon ili u palubu kaštela. Čak i za mene je nisko. Ne mogu ni u mislima da tu smjestim posadu od preko 100 ljudi. Među njima su dva mornara iz Dubrovnika. Dr. Ferdo Šišić , najveći dosada kalibar za hrvatsku povijest to u svojim bilješkama navodi. Ništa bez nas, je li tako Senhor Almirante . Govorilo se tad, svuda, posebno u Huelvi o cijeloj floti i velikom brodu. “ Santa Maria “, kolos od broda tada , cijelih 25 metara dužine i preko 100 hrabrih vizionara. Iskreno, da me neko pošalje takvim brodom, te veličine od Huelve do Dakra debelo bih promislio bi li ili ne bih.

***

Barca, srce Catalonie, kako je zovu, Barcelona je zaista jakolijep grad. Dovoljno je proći Ramblom, čuvenim i poznatim šetalištem. Sve je dobro I lijepo kad imaš solada. Tanak takujin je nešto drugo. Hoće ti se ma ne možeš platit. Koliko para toliko muzike. Uvijek je bilo tako. Kažu, ono šaljivo da je to još od vremena kad je prase repom zakrivilo.

Ipak, kad tražiš I nađeš. Mala sala, prije je nazvati većom sobom. Zidovi piturani nekom bojom koja je jednom davno bila nešto kao pastel zelena , “ green Nile – zeleni Nil “ sad je nešto bezlično ne računajući fleke otpalog maltera sa zidova. Nebitno je to u odnosu čuti pravi flamenco. Flamenco nije muzika. To je Španija pretočena u zvuk. Španija sa mirisima i mjesečinom mistične Alhambre. To je huk Atlantika koji stoljećima grize stijene na njenoj atlantskoj obali .. To je............ . To je Španija čovječe. To je onaj jecaj i uzdasi gitara . Rasule latice procvijetane žarko cinober crvene ruže u kosi plesačice. Hombre, me tiendes , esto es Espagna – čovječe , razumiješ li, to je Španija. Strast.

Čekamo početak mada je malo dugo to čekanje. Ona dvojica u crnim kostimima, sa brčićima alla Clark Gable udare lagano u gitare pa onda sve jače i poletnije. Na momente nekako kao da je svak na svoju bandu. Za note nisam ni Mozart ni Betehoven ma mi para na momente da nisu baš dakordo. Ma nema veze,samo da se pojavi ona ...........

Tu je konačno. Graciozno gazi po niskoj drvenoj tribini. Okrenu se u đir dva puta oko sebe I udari drvenim , žarkim bojama s unutrašnje strane ošaranim kastanjetama. Crna njena vesta sa onim dugim krajem iza nekako se bori sa njenom linijom. Konačni rezultat pokazuje neslogu između njene figure i očekivane vitkosti posebno u zoni pasa.

Ipak to je flamenco. Upijam u sebe njene pokrete i one zvukove gitare. Ne želim da primjećujem one greške u tonovima i hinjenu strast. Španija je Španija. Ono što platiš to i dobiješ. Znači, cuzzo gobo.

Graške znoja počinju da se slivaju sa njenog čela čineći debeli sloj pudera i šminke na licu vidljiv. Borice koje se spuštaju sa njenih usana prema bradi ukazuju na muku. Nemaju tu godine veze. Nema veze ni to koje kilo viška. Nije to to. Nema grube žene ni gruboga cvijeta ali u tim boricama vidim dosta muke. . Žo mi ju je i mislim se što je muči. Može biti visoka neplaćena rata kredita, možda djeca ne uče, možda ih lupa puberteti i loše ocjene u školi, može biti kakv karonja od muža. Može biti stotinu milijuna velikihi i još jedan mali razlog, onaj koji na kraju razbija. Izlazimo , nismo baš kontenti ma isto mi ju je žo nekako.
Pjaca na Rambli radi non stop. Kupimo Rade i ja po jednu kutiju praška za robu pa pomalo, s noge na nogu put broda. Vrag joj šest odnio – kaže Rade , ma ni pravoga fjora nije imala u kosu nego cvijet od karte.

***

Na meni su četiri štruce robe – četiri rukava ma hladnoća gricka prste. U kući pratim prvi blok jutarnjih vijesti. Najavljuju u Podgorici onu paradu ponosnih. Njihov prezident jako dugo priča o njihovim potrebama. Mlad čovjek . Crne kose , kratke štucane brade , mogo bi mirno pasati da ga se vestita u oni starinski kostim kao neki španjolski hidalgo. Paso bi i kao igrač flamenca. Razvezao priču a nikako fermat. Ne interesa me uopće je li on “ onako “ on ili ona. Stare užance su mi milije . Još su i libar napisali o svojim esperijencama. Pola naslova engleski, pola naški. Nešto , prevedeno to u kompletu bi možda nosilo naslov “ Priče iz pozadine “ ilitiga tako štogođ.

Blok vijesti o potrebi priključenja u NATO je neznatno kraći. Onda kratko, dziiiiiiik. Objašnjavaju da će struja poskupiti ali da je ustvari pojeftinila pa će na finimentu biti skuplja.

Vanka , namještam oni Božićni bor ponovo. Bura ga je batila skupa sa pitarom. Nije me volja od toga nimalo ma oni mali traži to stalno. Da ga povedu na pregled rekli bi mu garant da je ekstra hiperaktivan. Zapne za te Božićne điđe pa se možeš lentrat. Sakrije se to derle u mene. Gledam opet onaj zrak sunca. Mogu ga lijepo razlikovati dok slušam opet Los Diablos-e I njihov Un Rayo de sol. ledam opet sebe i Rada kako idemo laganini put broda. U rukama nam velike škatule praška za pranje. Mi peremo robu na ruke pa da se bolje opere uvijek priđontamo malo više praška, da ga ne prifali.

Na škatuli piše plavim slovima na bijeloj pozadini “ Limpya come un rayo de sol - Čisti kao zrak sunca “

Pušem u prste pa nešto kontam što bih sad najviše volio. Toliko želja. Para da bi najviše volio viđet onu moniku. Reko bi joj, monika, vrag ti šest odnio. Radi tvoga pušenja evo i ja sad fumam vanka.

Morali su složiti neku priču i oni. Razumijem ja i njih ma intanto radi njih sad fumam vanka. Ne volim zimu. Volim sunce. Volim svaki onaj un rayo de sol – svaki zrak sunca volim.

copyright © Capt. Marijan - Maro Brajac

auto klime bakovic 1

allegra

opstina bar

Cerovo

turisticka organizacija bar

enza home

vodovod bar

komunalno

regionalni vodovod novi

luka bar

AD Marina Logo

reklama

ave tours

fpep vertical

Klime Baković

djokic

Logo MPF

tobar