Piše: Mitar Škuletić

NSU 1200
Ispod borova, desno od zgrade, čika Đuro je svakodnevno popravljao svoju fiću. Bila je to bijela fića i na oko je izgledala kao iz fabrike. Danas razmišljam o tome da je Đuro, ustvari, bježao iz prepune kuće na jedan prefinjen način. Izmišljao je sebi posao, i po čitav dan sjedio i zavrtao i odvrtao šarafe. Svakako, vjerujem da je morao dobro zapamtiti šta radi da bi, nakon što razmontira, mogao i vratiti skinuti dio. Koliko god da nije imao pojma o mehanici, mora da je imao dobru memoriju. Samo sam ga ja remetio; privučem jednu slobodnu klocnu, sjednem na nju i posmatram. Kad god sam pokušao prići, da i ja nešto pomognem i pridržim čika Đuro me odmicao uz upozorenje da ću se oprljati i da se odmaknem. Danas znam da je ustvari imao strah od toga da ću slučajno pomjeriti neki šaraf, zapamćen i precizno ostavljen na svom mjestu, spreman za re-montažu.
Sa suprotne strane zgrade, u uglu je bilo parkirano jedno sasvim drugo auto, jednog sasvim drugačijeg vlasnika. Bio je to NSU 1200, koji je pripadao čika Antu, vjerovatno jednom od najvećih mađioničara mehanike. Istina, jako rijetko je čika Ante radio nešto oko svog automobila. Bio je to jedan od onih mehaničara koji kad zatvori haubu od motora i pogleda te uz osmijeh, to znači da ta hauba neće morati da se otvara u narednim godinama.
Izašao sam ispred zgrade i bacio pogled ka uglu. Hauba od motora je bila podignuta. Aha, tu je!
- Dobar dan, šta popravljate?
- Stigla mi je nova sajla od karburatora pa da je postavim. Reče Ante, držeći u ruci kraj sajle koji je trebao da se zakači na karburator.
- Super, mogu li ja da zakačim? Znam ja to! -rekoh samouvjereno.
- Možeš, naravno, a i ja baš nisam siguran da znam kako tačno treba.
-„ Evo vidite, ovo je karburator i sad taj kraj sa tom kuglicom ide u ovu malu polugu ispod njega ovdje“,rekoh uzimajući ponuđeni kraj sajle. S obzirom da sam tek krenuo u školu, prilično sam dobro poznavao djelove motora i to mi je pomoglo da odmah namjestim kraj.
- Pa bravo! reče čika Ante uz neizbježni osmijeh.
- Ja odoh sad na ručak, a vi kad god budete trebali pomoć, ja sam tu.
- Važi majstore.
Dok smo ručali rekoh starome da sam namjestio sajlu od gasa čiku Antu, jer on nije bio baš siguran, a stari se toliko smijao da se zamalo nije udavio tu za stolom. Uh, uvijek me taj čovjek nervirao. Čini mi se da sam mu poželio da se taman tu za stolom udavi jer je ljubomoran na mene pošto ionako pojma nema o mehanici kao čika Ante i ja. Mada, koliko god da me stari nervirao, prijale su mi šetnje pored mora s njim...
Tog dana smo šetali i pričali o ko zna čemu kad se iz suprotnog pravca na ulici pojavi NSU. Obojica podigosmo ruku u znak pozdrava ka čika Antu, a on lagano zaustavi svoje auto odmah pored trotoara kojim smo mi šetali i izađe iz auta.
- E, samo da ti kažem nešto,-reče Ante prilazeći starom. – Prije nekoliko dana sam se namučio da postavim neku sajlu gasa na auto i slučajno dođe ovaj tvoj mali dječak i postavi je za tren! Ante pogleda ka meni uz osmijeh, ja u staroga, a stari u mene, kao u vesternima....dok se u pozadini čuo motor NSU-a 1200 kako „prede“. Nastavljajući šetnju, počeo sam da osjećam kao se širim nekoliko puta u obimu i visini. Stari je ćutao i išao nogu pred nogu. U jednom momentu sam osjetio kako me je uzeo za ruku. Izvukao sam svoju ruku iz njegove i nastavio šetnju, pokušavajući da zauzmem što veću širinu trotoara...starome je, nakon ovog susreta od maloprije, i bankina bila dovoljno široka...
* * *
Nešto mi se čulo u motoru i odvedoh auto tog dana kod Zorana i Darka, sjajnih ljudi i mehaničara. Dok su oni podizali moje auto, ugledah u jednom uglu ispred radionice NSU 1200. Hauba motora je bila podignuta...u trenu sam se stvorio pored tog auta i povučen višedecenijskom memorijom pogled mi pade na karburator. Vidio se dio sajle ali je nekako čudno stajala.
- Darko, Darko, brzo ovamo! vikao sam koliko me grlo nosi.
- Šta je, šta se zapalilo! zavika Daka, idući ka meni, i noseći u ruci štanglu koju je upravo skinuo sa mog auta.
- Kako ti ovo stoji ova sajla?
- Pa fino, prvo je provučena kroz onaj falc ispod, koji se ne vidi i onda zakačena za ovu polugu, šta je problem?
- A ako se ne provuče kroz taj falc, kako ga ti zoveš?
- Onda si je uzalud kačio. Neće raditi, ne može da otvori klapnu grla. I ne prekidaj me više, odoh da ti završim auto, imam još puno posla danas....
Ponavljao sam u sebi...ako ne provučeš kroz falc onda neće raditi...
Čekaj malo!...pa kako onda može NSU da „prede“ onako ako, siguran sam, nisam provukao sajlu prvo kroz taj falc???
Izgleda da je „neko“ to uradio nakon što sam ja otišao na ručak...
* * *
Sinovac, da ti kažem nešto, u povjerenju: Kad vidiš dijete na ulici, u liftu, parku...nasmij mu se, razvuci lice u neku smiješnu grimasu, reci nešto lijepo, otpjevaj pjesmicu, imitiraj neku životinju, klovna...
Nemoj da tvoje sumorno lice, opterećeno kreditima, računima, politikom, ratovima, bolestima, bude znak da ne ulazi u svijet kakav djeca, samim tim što su djeca, zaslužuju.
Ako ne vjeruješ meni, vjeruj čika Antu...