Željko Milović- sjećanja na rane radove...

Kraj osamdesetih i prljave devedesete bile su idealne za pjesnike. Beznađa je bilo koliko voliš, a to je za one koji su filter, registrator i često multiplikator osjećanja, kakva god da su, najzahvalnije okruženje. Najzahvalnije, ali i najbolnije. Mnogima od nas je pisanje bilo jedini način da načas iskočimo iz crnila koje je plutalo svuda oko nas. Meni jeste, svakako.
U to vrijeme sam u “Pobjedi“ tituliran “najboljim mladim urbanim pjesnikom Crne Gore“, i hvala im, ali nas nije bilo dovoljno za trku da bi to danas priznali kao validan rezultat. Složićemo se, Nikola Vukcevic? U to je vrijeme taj “najbolji mladi urbani pjesnik Crne Gore“, skupa sa nekim kolegama iz “Ars Antibarija“, bukvalno režirao filmove od svojih zbirki pjesama: neke su bile film noir, neke satira i poigravanje sa idiomima prenaglašene seksualnosti, neke su bile teško razumljivi tok hipnagogičkih misli kojima bi kasnije tražili smisao, neke su bile ljubavna, a neke psihološka drama puna preispitivanja glavnih junaka... Bile su to stvarno zanimljiva djela, i moja, i drugih iz “Ars Antibarija“, ali su imala jedan katastrofični usud – niko od nas u vrijeme sankcija i postsankcija nije imao novaca za štampanje, niti nekog “važnog“ u firmama da bi dobili donaciju, a produkcija je bujala... Zato su knjige ostale otkucane na pisaćim mašinama u jednom ili dva primjerka ili rijetko odštampane na prvim printerima (znam, potrošio sam ti ketridž u onom starom stanu, Anto Bakovic, i izvinjavam se jer nije bio jeftin) i tako kružile od ruke do ruke. Neke smo čak i self-made koričili.
Ostao sam, dakle, dužan mom znatno mlađem dugokosom dvojniku iz 1996. koji je naivno mislio da kreacija, konkretno poezija, jednom mora pobijediti glupost, besmisao, neoriginalnost i nemaštovitost. I bio je red da mu kad-tad vratim dug, i da mu lijepo objasnim da je bio u zabludi.
Krajem novembra 2025, izdavačka kuća “Mediteran Multimedia“ objavila je u jednom danu pet mojih poetskih zbirki nastalih od 1986. do 1996. Štampane su u gotovo originalnoj varijanti, sa svim prerogativima razmišljanja nekoga ko ima 18, 19... 27, 28 godina. I shvatio sam da svi filmovi - knjige i danas “piju vodu“, tj. da im vrijeme nije pojelo kvalitet. Ni suštinu.
Na četiri knjige (“Čini se (da mozgovi crni pišu poeziju“), “Bar(Bar)ski brevijar“, “Pseudologia Phantastica“ i “Murali nevidljivog“) stoji odrednica “Rani radovi“, dok na knjizi “O prozirnim ženama i drugim vilinskim bićima“ stoji “Rani i ne tako rani radovi“ jer su u njoj ljubavne i antiljubavne pjesme koje sadržinom nisu našle mjesto u dosadašnjim poetskim ciklusima ili su pisane posljednjih godina sa posebnom, primijenjenom namjenom, te ovako žive svoj drugačiji, osebujniji život utisnutog ožiljka na ruci koja pokazuje pravac.
I posebno mi je drago što smo napokon iskoristili logo mog imena i prezimena koji je davno kreirala Margita Stefanović, u to vrijeme član barskog Udruženja književnika “Ars Antibari“.
Hvala Dragana Erjavšek na recenzijama, podršci i kuraženju da ovo napokon uradim poslije toliko godina, a za isto hvala i komšiji Saši Bečanoviću. Hvala i Pobru Slavko Strahinja sa kojim sam u tandemu napisao “Pseudologiu Phantasticu“ (ljutio se Srđan Dragojević ili ne, nadam se da ne), Jelena Sekulić Marović na nevjerovatnim koricama i svima iz “onog perioda“ koji su uplivima oblikovali kreativnu atmosferu njihovog nastanka. A o PET KNJIGA ZA DAN KAKO BIH VRATIO DUG
Kraj osamdesetih i prljave devedesete bile su idealne za pjesnike. Beznađa je bilo koliko voliš, a to je za one koji su filter, registrator i često multiplikator osjećanja, kakva god da su, najzahvalnije okruženje. Najzahvalnije, ali i najbolnije. Mnogima od nas je pisanje bilo jedini način da načas iskočimo iz crnila koje je plutalo svuda oko nas. Meni jeste, svakako.
U to vrijeme sam u “Pobjedi“ tituliran “najboljim mladim urbanim pjesnikom Crne Gore“, i hvala im, ali nas nije bilo dovoljno za trku da bi to danas priznali kao validan rezultat. Složićemo se, Nikola Vukčević? U to je vrijeme taj “najbolji mladi urbani pjesnik Crne Gore“, skupa sa nekim kolegama iz “Ars Antibarija“, bukvalno režirao filmove od svojih zbirki pjesama: neke su bile film noir, neke satira i poigravanje sa idiomima prenaglašene seksualnosti, neke su bile teško razumljivi tok hipnagogičkih misli kojima bi kasnije tražili smisao, neke su bile ljubavna, a neke psihološka drama puna preispitivanja glavnih junaka... Bile su to stvarno zanimljive knjige, i moje, i drugih iz “Ars Antibarija“, ali su imale jedan katastrofični usud – niko od nas u vrijeme sankcija i postsankcija nije imao novaca za štampanje, niti nekog “važnog“ u firmama da bi dobili donaciju, a produkcija je bujala... Zato su knjige ostale otkucane na pisaćim mašinama u jednom ili dva primjerka ili rijetko odštampane na prvim printerima (znam, potrošio sam ti ketridž u onom starom stanu, Anto Baković, i izvinjavam se jer nije bio jeftin) i tako kružile od ruke do ruke. Neke smo čak i self-made koričili.
Ostao sam, dakle, dužan mom znanto mlađem dugokosom dvojniku iz 1996. koji je naivno mislio da kreacija, konkretno poezija, jednom mora pobijediti glupost, besmisao, neoriginalnost i nemaštovitost. I bio je red da mu kad-tad vratim dug, i da mu na lijepo objasnim da se prevario. Krajem novembra, izdavačka kuća “Mediteran Multimedia“ objavila je u jednom danu pet mojih poetskih zbirki nastalih od 1986. do 1996. Štampane su u gotovo originalnoj varijanti, sa svim prerogativima razmišljanja nekoga ko ima 18, 19... 27, 28 godina. I shvatio sam da svi filmovi - knjige i danas “piju vodu“, tj. da im vrijeme nije pojelo kvalitet.
Na četiri knjige (“Čini se (da mozgovi crni pišu poeziju“), “Bar(Bar)ski brevijar“, “Pseudologia Phantastica“ i “Murali nevidljivog“) stoji odrednica “Rani radovi“, dok na knjizi “O prozirnim ženama i drugim vilinskim bićima“ stoji “Rani i ne tako rani radovi“ jer su u njoj ljubavne pjesme koje sadržinom nisu našle mjesto u dosadašnjim poetskim ciklusima ili su pisane posljednjih godina sa posebnom, primijenjenom namjenom, te ovako žive svoj drugačiji, osebujniji život utisnutog ožiljka na ruci koja pokazuje pravac.
I posebno mi je drago što smo napokon iskoristili logo mog imena i prezimena koji je davno kreirala Margita Stefanović, u to vrijeme član barskog Udruženja književnika “Ars Antibari“.
Hvala Dragana Erjavšek na recenzijama, podršci i kuraženju da ovo napokon uradim poslije toliko godina, a za isto hvala i komšiji Saši Bečanoviću. Hvala i Pobru sa kojim sam barabar napisao “Pseudologiu Phantasticu“ (ljutio se Srđan Dragojević ili ne, nadam se da ne), Jeleni na nevjerovatnim koricama i svima iz “onog perioda“ koji su uplivima oblikovali kreativnu atmosferu njihovog nastanka.