Piše: Neven Leković
Kad je muka, zaputimo se u bolnicu tražeći spas za naša napaćena tijela, a ponekad i za načete duše. I onda očekujemo da budemo tretirani kao jedini i najvažniji pacijenti na svijetu, da nam sve muke i bolove riješe nekakvim magičnim doktorskim štapićima.
Silom prilika upoznao sam gastroenterologiju i urologiju, uglavnom kroz lične probleme, a hepatične i pulmonalne muke kroz liječenja sada već mojih pokojnih roditelja. Psihijatrija sve nas, htjeli-ne htjeli, prati kroz različite životne faze.
Hirurgije sam se nagledao na ginekologiji od carskih rezova, kada su se rađala moja djeca, preko rješavanja problema sa bruhom odnosno preponskom kilom, do torakalne hirurgije kroz bolest i bolove moga oca. Na ginekologiji smo svojevremeno znali gotovo sve doktorice i doktore, sve ljubazne sestre i babice.
Kako je u familiji bilo dobrih i perspektivnih sportista, a samim tim i raznih povređivanja, i ortopediju smo, na ovaj ili onaj način ispratili. Pa smo uvijek mislili da o svemu tome znamo skoro koliko i doktori.
A, kada bi se dijagnoze postavljale na osnovu priča iz čekaonica, terapije određivale na osnovu prepričavanja liječenja zaove od komšinicine sestre od ujaka , kada bi se znanje moglo sticati za dva-tri mjeseca (što mi svojevremeno reče jedan poznanik za vrijeme potrebno da se "savlada" stomatologija), svi mi u Crnoj Gori bili bismo ljekari ..
Ili možda svi već jesmo subspecijalisti svih mogućih specijalnosti?
Barska bolnica se često pominjala kao ustanova koju treba izbjegavati.
Ja nikada, ali baš nikada, nijesam krenuo na liječenje, a da prvo nijesam posjetio ovu ustanovu.
I sada sam imao tu (ne)sreću da tri dana budem u rukama barskih ljekara i osoblja barske bolnice
I nemam nijednu primjedbu.
Naprotiv!
Od prijema, preko prvog pregleda i dijagnostike, do ljudi koji su se brinuli o meni par dana, nijesam osjetio ništa od onoga što se barskoj bolnici tako često spočitava.
Probajmo jednom da budemo u klompama ili cipelama doktora i ostalih zdravstvenih radnika. Zamislimo jednu noć dežurstva na prijemnom odjeljenju. Probajmo da samo na trenutak čujemo bolan plač djeteta u čekaonici o čijem liječenju treba da odlučujemo mirne glave , ili zamislimo stres kada stignu povrijeđeni u saobraćajnim nesrećama, kada sekunde odlučuju, a od vas se očekuje da budete smireni, skoncentrisani i sigurni.
Možda ćemo tada shvatiti da onima koji brinu o našem, često ozbiljno narušenom zdravlju, treba malo manje kritike, a mnogo više podrške.
Bolnica, ova naša, više nego ikad prolazi kroz dugu fazu renoviranja. Mijenja se izgled, uređuju se odjeljenja i stvaraju bolji uslovi. Sve to je važno zbog samog komfora pacijenata i zaposlenih. Tako često i ambijent u kom se boluje doprinosi povjerenju koje pacijent ima u tehničke mogućnosti ustanove, a samim tim i u sigurnost izvedenih dijagnostičkih procedura koje se završavaju u našem gradu .
Ali, prostori i tehničke mogućnosti su samo jedan dio bolnice.
Onaj važniji dio čine ljudi.
I zato, prije nego što sljedeći put krenemo da kritikujemo zdravstvene radnike, možda bi trebalo da se na trenutak zapitamo kako izgleda njihov dan, njihova noć i kolika je njihova odgovornost, kako se uopšte stiže u poziciju da odlučuješ o nečijem zdravlju ...
Jer kad nam je muka, tražimo njih.
I dobro je da ih imamo, tu, na dohvat ruke!
