Moja Ruška, ili jedna lijepa humana priča.
Prije osam godina pošao sam do Stočne pijace da kupim magarce za farmu. Ugledam nju jadnu, tužnu, sa rebrima i ranama po tijelu. Nije mi trebala, ali sam samo zamislio kako će da izgleda kad je spasim, nahranim i zadojim srećom.
Ruška ubrzo postaje miljenica, kućni ljubimac, data su joj sva prava, čak i ona da sa stola iz ljetnje kuhinje uzme što voli. Ruška na ljubav uzvraća ljubavlju - čuje li moj glas, dolazi galopom da mi se javi.
Ruška svake godine s društvom ljetuje na Sinjavini. Od maja do oktobra pod nogama ima beskrajne pašnjake, vodu i slobodu.
Ruška - kruška sija jer je voljena.
Danas je osma godina njene sreće.
