Sa FB stranice Feride Peročević...
Juče je Bar potresla tragedija u kojoj je ugašen život jedne žene, jedne majke, a troje djece ostalo bez njenog zagrljaja, ljubavi i sigurnosti.
Poznavala sam je. Pričala mi je o svom životu, o svom sinu, o borbi koju je vodila da mu omogući što samostalniji život. Dok je još bio mali, završila je obuku za asistenta u nastavi djece sa invaliditetom, želeći da nauči kako da mu što više pomogne.
I to mnogo govori o njoj.
Život je nije mazio. Radila je teške, ali poštene poslove, nije se stidjela nijednog rada, nijednog umora, jer je znala za koga se bori. Kao i svaka majka, željela je samo jedno – da njena djeca imaju sigurnije, ljepše i lakše sjutra nego što je ona imala danas.
Koliko je samo snage potrebno da čovjek, uprkos svim životnim teškoćama, svakog jutra ustane, nastavi da radi, da se nada i da ne odustaje od svoje djece?
I zato danas, pored tuge i nevjerice, ostaje pitanje koje boli:
Ko će sada nastaviti tamo gdje je ona stala?
Troje djece ostalo je bez majke. Jednom od njih potrebna je i posebna podrška za koju se ona godinama borila. Ne smijemo dozvoliti da sa njenim odlaskom nestane i sve ono što je za njih pokušavala da izgradi.
Zato apelujem na nadležne institucije da ovoj djeci obezbijede trajnu brigu, sigurnost i podršku. Ne samo danas, dok svi govorimo o ovoj tragediji, već i sjutra, i za godinu, i onda kada ih javnost zaboravi.
A kao društvo, moramo se konačno zapitati koliko još žena treba da izgubi život da bismo shvatili da nasilje nije nečija privatna stvar i da zaštita mora doći prije tragedije, a ne poslije nje.
Ona je cijelog života pokušavala da svojoj djeci olakša put kroz život. A danas su pred njima najteži koraci, bez nje.
Ne možemo im vratiti majku. Ali možemo pokazati da nijesu ostali sami.
Neka joj je vječni mir.
A nama neka ostane obaveza da njenu djecu ne zaboravimo onda kada ova tragedija prestane da bude vijest.
