Juče je, u krugu porodice, na mjesnom groblju na Žabljaku, pored supruga Momčila, sahranjena profesorica Zagorka Zaga Vuković.
Umrla je u 87. godini, dvije godine i tri i po mjeseca poslije svog supruga.
Njih dvoje su u Bar došli 1965. godine, kao mladi i naočiti profesori i intelektualci. S lakoćom i šarmom pronosili su svoje gospodstvo više od pola vijeka kroz Bar i čuvali visok ugled i dostojanstvo Barske gimnazije u kojoj su oboje radili do penzionisanja. Ostaće upamćeni kao izuzetno obrazovani ljudi, vrsni pedagozi i lingvisti, neskloni kompromisu bilo koje vrste sa svojom dušom i savješću.
Od profesorice Zagorke Vuković za Bar Info oprostio se jedan od njenih ponajboljih đaka, Tihomir Brajović:
Zaga
Za brojne generacije barskih gimnazijalaca Zagorka Vuković bila je jednostavno – Zaga. Sad, kad se opraštamo od nje, čini se da baš u tom sažetom imenovanju počiva onaj naročiti spoj oficijelnosti i familijarnosti, suzdržanosti i prisnosti koji je odlikovao jednu od najcjenjenijih profesorki jezika i književnosti u gradu pod Rumijom.
Uvijek besprekorno pripremljena za ono o čemu govori, s primjerno ozbiljnim shvatanjem nastavničke misije među mladima koji tek oblikuju svoja shvatanja i ličnosti, Zaga je u svakom momentu bila spremna na anegdotu i dosjetku, katkad praćenu ironijskim osmejkom ili zarazno zvonkim smijehom što plijeni slušaoce. Širokog obrazovanja i tradicijski pouzdanog razumijevanja umjetnosti i kulture, ona se, takođe, nije libila toga da učenike na sugestivan način upozna s živim, još nekanonizovanim, ponekad zvanično ne baš omiljenim pojavama i piscima koji bude radoznalost prema onome što prevazilazi puke školske okvire i programska interesovanja.
Cjelokupna pojava ove zaista posebne profesorke, od oblačenja i lične njege do govora, ponašanja i manira, odisala je tom delikatnom i u mnogo čemu neponovljivom ravnotežom. Drugi su bili atraktivni, glamurozni, uštogljeni, nedodirljivi, nehajni, neformalni; Zaga je staloženo i ujedno suvereno vladala učionicom kao uzor pedagoške smirenosti i postojanosti, promičući, zajedno sa svojim nerazdvojnim životnim i profesionalnim saputnikom Momčilom Momom Vukovićem, gimnazijskim holovima i barskim ulicama, i u vremenima koja tome nisu bila naklonjena, poput diskretnog ali izdaleka uočljivog oličenja pomalo skrajnute građanske solidnosti, pristojnosti i pouzdanosti.
Ako za svakim čovjekom ostane nešto poput egzistencijalnog otiska ili pečata, za Zagorkom Zagom Vuković nesumnjivo će u pamćenju naraštaja ostati rijetka posvećenost sopstvenom pozivu, lijepa odmjerenost i ljudska otmenost koja plijeni i onda kad njen nosilac više nije među nama.
Barinfo / Milan Vujović
