“Kam bek, beljavu!”
(naziv jedne priče iz knjige Priče oko Rumije)

Piše: Labud N. Lončar 

Po prirodnim zakonima sve što se rodi jednog će dana umrijeti ili - ovaj život niko još nije preživio pa nećemo ni mi. Umiranj je sasvim prirodan proces ali nas uvijek zaboli kada čujemo da je umro neko koga volimo ili poštujemo.
U zadnje vrijeme umrla su nam dva veoma važna člana u književnom svijetu a koji su bili dio kulturnog života Bara, a i šire. Veliki je problem a i obaveza barem nas koji se bavimo kulturnimm stvaralaštvom odužiti im se. Pogotovu kad vam drugi „veže" ruke po tom pitanju.

*
Ovih dana umro je Ranko R. Radović. U svijetu čuveni pjesnik soneta i sonetnih vijenaca. Najnagrađivaniji i najprevođeniji pjesmik na našim prostorima. Pjesnik koji je pomogao mnoge pjesnike na početku karijere a i kasnije. Zadnjih dvadesetak godina svog života živio je i radio u Kanadi a isto toliko godina bio je i stanovnik Bara. Imao je stan u Baru. I sva ljeto i jeseni provodio je u Baru. Imao je nekoliko književnih večeri u Dvorcu kralja Nikole i u Zagrađu. Zbog njegovih zasluga Nekazano ga je proglasilo svojim počasnim članom i dalo mu priznanje da otvori Park pjesnika. Onaj park koji sadašnja vlast ne priznaje. A on postoji i postojat će.

*
Ranko Vujačić - Pristanjanin, književnik koji je objavio sedam knjiga a od tih sedam šest su o Baru i baranima. O Pristanu. Napisao je i roman kojim je barski kraj, Crmnicu i školstvo u Crnoj Gori ovjekovječio. Taj roman je i promovisan na Barskom ljetopisu. Ranko nas je napustio prije skoro četrdeset dana i ispraćen je od strane porodice, rodbine i prijatelja na dostojanstven način. Bio je poznati i cijenjeni društveni radnik, omiljen kod svojih kolega. Principijelan. Tačan. U njegovoj zadnje napisanoj knjizi “Priče oko Rumije” na posebno zanimljiv način a ja nih rekao najbolji koji do sada znam opisao je mnoge Barane, njihove pretke pa i pretke onih koji nijesu ni znali da je napisao tu knjigu. A trebali su da znaju! Ili govore da sve znaju. Na našu žalost a i na žalost književne zajednice promocija te knjige nije održana. Pokušali smo da mu odamo dužnu poštu na način što bi održali omaž njegovom stvaralaštvu a na kojem bi održali promociju te “Barske” knjige i na kojoj bi njegovi prijatelji i rodbina evocirali uspomene na njega i njegov rad. Da ne spominjemo činjenicu da bi mu se i grad o kom je toliko pisao odužio na taj način. Njemu i njegovoj porodici. Na našu veliku žalost, i na žalost književne zajednice, porodice Vujačić i njihovih prijatelja, od onih koji su trebali da nam odobre korišćenje sale u Dvorcu kralja Nikole nijesmo imali razumijevanje te nam nijesu odobrili korišćenje sale i ako na programu Barskog ljetopisa tog dana, i prethodnog, nema nikakvih dešavanja i aktivnosti. Mi iz udruženja Nekazano ipak ćemo naći način da održimo omaž ovom književniku i a prije sveg agrađaninu Bara, starom Pristanjaninu. Pristan mu je bio i ostao u srcu. I njemu je posvetio jedan svoj roman. A svi oni koji se zaklinju da sve rade na širenju kulture u gradu Baru treba da se zamisle i pitaju je li kultura ili politika ono čine se bave. Ili bi bar trebalo. Ako zaboravimo one koji su pisali o nama koga ćemo pamtiti? Jer, ipak smo svi smrtni zar ne?

*
Dva Ranka su nas ostavila ostavljajući nam trag u vremenu koji neće moći izbrisati oni koji pokušavaju da kulturu zamijene politikom i njihova imena će ostati da svijetle na nebu iznad Rumije vječno a nečija imena će ostati u ne baš svijetlim uspomenama u svijetu kulture. Ili politike. Nije svejedno već je sve isto.