Ovakvog te pamtim kada sam otišao.

Širok, uvjek pod suncem.Čekao sam to ljeto da dodjem tih mjesec dana. Da preko šina prodjemo pa sa raskrnice pored kasarne i Mihojevića dodjemo kući. Toplo, ali nekako čudno.Taj topli vazduh imao je miris....nekog voća.Može li biti smokve ili murve zaboga? Miješaju mi se ti mirisi...a i davno je bilo. I cvrči su imali tako jak zvuk da su me nekad i plašili.  Ali bez cvrčaka nisi ni imao taj miris ljeta....

Sjećam se kada krenemo na more pa se pored Čarapića javimo kuma Senki i kuma Danici pa preko šina kroz Bjeliše i makedonsko pravo pored Tri kule i robne kuće. Stižemo.Lijevo Njegoš a posle njega Svetac.  Iza mene dvorac i širina koja puca do Ratca sa jedne i luke sa druge strane.

Sjećam se onih tršljaka, u makedonskom i onog terena iza pjace dje su me Gojko i Dašo vodili na fudbal. Bože a tako je sunce imalo neku drugačiju boju i neku drugačiju toplinu. Još i danas osjećam onaj miris kada se pomiješaju i maslinovo ulje i krema za sunčanje i lubenica i miris krofnica...

Volim kad ostanem u tom sjećanju.

Posle sam se vratio.  "ZAVAZDA"...

I vidim opet tu prugu, i biskupadu i Bjeliše i makedonsko i tri kule i trg i more i lamele i....vidim sve to u svom sjećanju.

Ali ne vidim Bar.....Dje je nestao?  Što je ovo?  Ko je ovo?  Dje je ono sunce, dje su oni mirisi?

DJE JE BAR ?????

Ko ga je sakrio?
Ko ga je drugačije obojio?
Dje su mi cvrčci !!!!!
Dje je ona zemlja i ona trava?

Dje su Barani....

Ko te jednom vidi, opet ti se vrati, ali vrati se na beton i ništa više nema tu....pojeo te mrak. Stao si u hodniku vremena, zarobljen izmedju dvije misli.  Tako si brzo porastao kao kad otac gleda kako mu dijete brzo raste , pa kaže: "Bože ne prepoznajem ga više"....sve je drugačije i ne vraća se više. Ideš i ti a sa tobom i mi...Gdje i kuda, pokazaće vrijeme...grade moj.
Piše: Aleksandar Ćosović