Tradicija duga četiri vijeka.
Nema sačuvanih zapisa o tome kada je i otkuda kafa stigla u Bar.
Pretpostavlja se da je došla zajedno sa Turcima, krajem 16. ili početkom 17. vijeka. Uglavnom, postoji dosta zapisa, ali i usmenih tragova (u jeziku, pričama, dosjetkama, anegdotama) da je kult pijenja kafe veoma brzo uspostavljen. Tim prije što u Baru, koji je bio pod turskom vladavinom, naročito u njegovom urbanom dijelu, veoma malo ili nimalo, nijesu bili zastupljeni alkoholni napici. Svako okupljanje podrazumjevalo je pijenje kafe ili šerbeta.
Šerbet se spravljao veoma jednostavno. U džezvu sa vrelom vodom stavi se malo šećera (štedjelo se i na tome) i pusti se da proključa. Potom se sipa u fildžan ili čikaru (prvo je šoljica bez drške, a drugo sa drškom) i tako se služi.
Šerbet se obično pravio za žene ili djecu, kao i za muškarce koji nijesu pili kafu.
Žene i djeca su bili prisiljeni da piju šerbet jer, naprosto, nije bilo kafe za sve, a prednost su imali muškarci.
Kafa ili kako se u većini barskih sela naziva ''kava'' (sa dugim a) pila se u svim prigodama. Na svadbama, sahranama, vjerskim skupovima, mobama, prilikom susreta u Pjaci. U svakodnevnoj komunikaciji među starijim ljudima koji bi se sreli u barskoj Pjaci korisitilo se: ''Hoćemo li u kavu?'' (ovdje se izraz ''kava''koristi za kafanu, jer se podrazumjevalo da se ništa drugo tamo ne može piti). Na sahranama se isključivo služila kafa, a na svadbama kafa, šerbet i šurup-sok od nekog od domaćih sirupa).
Da je kafa bila glavno piće na svadbama govori nam i fraza koja se korisiti i dan-danas u nekim muslimanskim selima oko Bara - ''popila se kava''.
Njom se označava ozvaničenje vjeridbe. Bio je to dan kada se očevi i najbliža muška rodbina dvoje zaručenih (naravno, bez njih) nađu u starobarskoj pjaci i objelodane sklopljeni dogovor o vjeridbi. Govorilo se ''Dala se riječ, u petak se pije kava u Stari Bar''.
Takođe, za one ljude koji nisu mogli da prisustvuju nečijoj svadbi ili sahrani, ili pak svečanosti povodom rođenja djeteta, sunećenja i u drugim prigodama, važio je običaj da naknadno pođu u tu porodicu i ''popiju kavu'' čime bi ispunili svoju svečanu obavezu, ili u slučaju sahrane izrazili pijetet prema umrlome. Običaj je bio i da se, ukoliko se čestita rođenje ili sunećenje djeteta, pod fildžan (šoljicu od kafe) stavi novac.
Kafa se, za domaćinstvo, kupovala zelena odnosno neprigana (nepržena).Pržila se na ognjištu, u dolapu (pržunu) specijalno kupljenom za tu namjenu.Nakon prženja mljela se u mlinu (koji se uglavnom kupovao u Istanbulu, pa otud odomaćeni naziv za mlin - degermen). Samljevena kafa se potom stavljala u džezve i naravno, po ukusu kuvala (ili varila), a ponegdje se korisiti i izraz ''pekla''. Pečenje ili varenje kave, obavljalo se na ognjištu i to na žaru, pa je zato imala poseban ukus.
U siromašnijim porodicama, a u kriznim vremenima i u bogatijim, zbog uštede, kafa se miješala sa, takođe u dolapu, ispečenim graškom i tako se mljela.
Iz knjige Tradiconalna barska kuhinja /izdanje 2006g./
