Povezanost sela Šestani, Livari i Brisk s Arbanasima u Zadru i Vicko Zmajević
Izvor: Župa Bar
Uvod
Povijest zadarskih Arbanasa nije samo priča o preseljenju stanovništva iz jednoga kraja u drugi. To je priča o ljudima koji su, suočeni s nesigurnošću, ratovima i pritiscima Osmanskoga Carstva, napustili svoja ognjišta kako bi sačuvali život, vjeru, obiteljske običaje i jezik svojih predaka. U toj su priči posebno važni krajevi Šestana, Livara i Briska, povezani sa širim područjem Bara i Skadarskoga jezera, kao i osoba koja je odigrala presudnu ulogu u prihvatu doseljenika u Dalmaciji - Vicko Zmajević, zadarski nadbiskup i istaknuti crkveni i kulturni djelatnik.
Arbanasi, povijesna zajednica koja se naselila u blizini Zadra početkom 18. stoljeća, sačuvali su posebnu kulturnu baštinu. Njihova se posebnost ne očituje samo u katoličkoj vjeri i obiteljskim običajima nego i u jeziku, odnosno u starom albanskom govoru koji se tradicionalno povezuje sa skadarskim područjem.
Da bismo razumjeli njihovu povijest, potrebno je vratiti se u vrijeme kada su Šestani, Livari i Brisk bili dio širega prostora na kojem su se susretali albanski jezik, katolička tradicija, mletački utjecaj i osmanska vlast.
1. Šestani, Livari i Brisk — zavičaj iz kojega su krenuli
Šestani, Livari i Brisk nalaze se u povijesnom prostoru južno od Skadarskoga jezera, u današnjoj Crnoj Gori, nedaleko od Bara. To područje stoljećima je bilo prostor susreta različitih političkih vlasti, ali i snažne lokalne tradicije. U njemu su živjele albanskojezične katoličke zajednice koje su bile povezane s crkvenim životom barske nadbiskupije.
Važno je razumjeti da su tadašnje granice i identiteti bili drukčiji od današnjih. Stanovnici nisu nužno razmišljali o nacionalnoj pripadnosti na isti način kao ljudi u 19. i 20. stoljeću. Njihov identitet oblikovali su obitelj, selo, katolička vjera, jezik i pripadnost lokalnoj zajednici.
Albanski govor kojim su se služili bio je dio širega jezičnog prostora sjeverne Albanije i Skadra. Upravo će taj govor, prenesen na zadarsko područje početkom 18. stoljeća, postati jedno od najvažnijih obilježja Arbanasa.
Njihova povezanost s tim krajem nije nestala odlaskom. Sačuvala se u obiteljskim imenima, predajama o precima, načinu govora, vjerskim običajima i svijesti o tome da njihovi korijeni sežu do sela ispod Rumije i do prostora Skadarskoga jezera. Povijesni pregledi podrijetlo većine zadarskih Arbanasa povezuju upravo sa Šestanima, Briskom i Livarima.
1.1. Zašto su napustili svoj zavičaj? Vrijeme Osmanskoga Carstva
Početkom 18. stoljeća područje iz kojega su potjecali budući Arbanasi nalazilo se pod osmanskom vlašću. Za katoličko stanovništvo toga prostora politička i društvena situacija bila je složena. Porezna opterećenja, nesigurnost, lokalni sukobi, pljačke i strah za obitelj i vjerski život ubrajaju se među razloge koji se navode u povijesnim prikazima iseljavanja.
Ipak, povijesno je važno ne svesti sve uzroke na jednu tvrdnju. Nisu sve obitelji morale otići zbog potpuno jednakih razloga, a ni svaki detalj kasnije predaje nije moguće potvrditi za svakog pojedinca. Riječ je o seobi koju treba promatrati u širem kontekstu osmanske vlasti, lokalnih prilika i mogućnosti da se sigurniji život pronađe na mletačkom području.
1.2. Uloga barske nadbiskupije
Barska nadbiskupija imala je važnu ulogu u vjerskom životu katolika toga kraja. Povezivala je župe i zajednice, održavala crkvene veze te predstavljala važnu ustanovu za stanovništvo koje je nastojalo sačuvati svoju vjersku tradiciju.
Upravo je Vicko Zmajević prije dolaska u Zadar bio barski nadbiskup, od 1701. do 1713. godine. Poznavao je prilike među katolicima na području pod osmanskom vlašću i imao iskustvo koje mu je poslije pomoglo u organiziranju prihvata albanskih doseljenika u Dalmaciji. Godine 1713. imenovan je zadarskim nadbiskupom.
1.3. Zašto baš Zadar?
Zadar je tada bio važan grad pod vlašću Mletačke Republike. Mlečanima je bilo u interesu naseljavati slabije naseljena i gospodarski oslabljena područja u okolici grada, dok su doseljenici tražili sigurnije uvjete života i mogućnost da obrađuju zemlju.
Zato se preseljenje ne može objasniti samo bijegom od Osmanlija. Ono je bilo i rezultat suradnje crkvenih ljudi, mletačkih vlasti i obitelji koje su tražile novu budućnost. Doseljenicima su ponuđeni zemlja i uvjeti za osnivanje naselja, a Zmajević je svojim utjecajem pomogao da se njihovo naseljavanje ostvari.
1.4. Vicko Zmajević — nadbiskup koji je pomogao osnovati Arbanase
Vicko Zmajević (1670. – 1745.) bio je crkveni velikodostojnik, pisac i jedna od najvažnijih osoba u povijesti zadarskih Arbanasa. Rođen je u Perastu, školovao se u Rimu, služio kao barski nadbiskup, a potom preuzeo zadarsku nadbiskupiju.
Njegova povezanost s doseljenicima nije bila samo administrativna. Zmajević je poznavao njihov zavičaj, jezik i vjerske prilike. U Zadru je nastojao osigurati uvjete za njihov život, pregovarao s mletačkim vlastima i pomagao pri organizaciji nove zajednice.
Njegova se uloga može razumjeti kroz tri važna doprinosa:
Zaštita i prihvat doseljenika: zalagao se za dodjelu zemljišta i za uvjete koji bi obiteljima omogućili novi početak.
Vjerska i društvena organizacija: pomagao je uspostaviti crkveno središte zajednice, koje je bilo važno za očuvanje njezine povezanosti.
Kulturna i jezična baština: poznavao je albanski jezik i pisao na njemu, što njegovu ulogu čini značajnom i za povijest albanske pismenosti.
Zmajević je 1734. financirao izgradnju župne crkve Gospe Loretske i župnog doma u Arbanasima. Crkva je postala jedno od središnjih mjesta okupljanja stanovnika, a župa važan oslonac zajednice koja se postupno ukorijenila u novoj domovini. 
Njegova povijesna zasluga nije u tome što bi sam preselio cijelo stanovništvo, nego u tome što je pomogao povezati potrebe izbjeglih obitelji s mogućnostima koje su pružali Zadar i Mletačka Republika.
2. Tri velika vala seobe: 1726., 1727. i 1733. godine
Doseljavanje stanovnika iz područja Skadarskoga jezera nije se dogodilo odjednom. Povijesni izvori bilježe tri glavna vala seobe, u kojima su obitelji napuštale svoj zavičaj i tražile novi dom u zadarskoj okolici.
1726. - Prvi val (Prvi dolazak)
Prva skupina stigla je iz Briska i Livara. U povijesnim prikazima navodi se 147 osoba u prvom valu. To je bio početak osnivanja novoga naselja u blizini Zadra.
1727. - Drugi val (Dolazak novih obitelji)
Sljedeće godine doselila se nova skupina, u povijesnoj literaturi procijenjena na 171 osobu, većinom iz Šestana i okolnih zaselaka.
1733. - Treći val (Posljednji veliki val)
U listopadu i studenome pristigla je nova skupina od oko 199 osoba, podrijetlom iz Briska, Livara, Dobreča, Šestana i drugih okolnih mjesta.
Prema navedenim povijesnim podacima, u ta tri vala doselilo se približno 517 osoba. Brojke se mogu razlikovati ovisno o izvoru i načinu evidentiranja, ali jasno pokazuju da nije riječ o pojedinačnom bijegu, nego o organiziranom preseljavanju više obitelji tijekom nekoliko godina.
2.1. Obitelji koje su prenijele svoje ime iz staroga kraja
Iza povijesnih datuma nalaze se konkretne obitelji. Njihova prezimena čuvaju tragove prvih generacija koje su stigle u Dalmaciju i čine važnu vezu između današnjih Arbanasa i njihova zavičaja.
U zapisima o prvoj seobi iz 1726. godine navode se, među ostalima, sljedeća imena i obiteljske oznake:
Marghicevich — prezime zabilježeno u više oblika imena članova iste šire obiteljske skupine.
Gezghenovich — obiteljsko ime koje se pojavljuje u zapisima o prvim doseljenicima.
Gasparovich — prezime zabilježeno u popisima prve seobe.
Gielencovich — oblik prezimena koji se pojavljuje uz imena Stanice i Viska.
Petani — obitelj povezana s predajom o vođenju prvih doseljenika.
Matessich — prezime koje se pojavljuje u ranom popisu.
Lucich — također zabilježeno među prvim doseljenicima.
Gianova — oblik obiteljske oznake koji se javlja u zapisu uz ime Petra Vuce.
U istim zapisima nalaze se imena poput Luce d'Andrea Gezghenovicha, Nicole di Luce Marghicevicha, Nicole d'Andrea Gasparovicha i Giovannija d'Andrea Gezghenovicha. To su povijesni oblici zapisani prema tadašnjoj administrativnoj i jezičnoj praksi, pa ih ne treba automatski poistovjećivati sa svakim današnjim prezimenom bez dodatne provjere matičnih knjiga.
U današnjim prikazima arbanaške zajednice susreću se i prezimena Dadić, Despalj, Duka, Đerđa, Kalmeta, Karuc, Kotlar, Krstić, Jelenković, Matišić, Maršan, Marušić, Mazija, Nikpalj, Perović, Stipčević, Tomić i Vukić. Takav popis treba čitati kao polazište za daljnje rodoslovno istraživanje, a ne kao dokaz da je svaka navedena obitelj pripadala istom migracijskom valu ili potjecala iz istoga sela.
2.2. Što povezuje današnje Arbanase s Livarima, Briskom i Šestanima?
Povezanost tih mjesta nije samo povijesna činjenica. Ona se može promatrati na nekoliko razina.
Obiteljska povezanost čuva se u prezimenima i rodoslovljima. Istraživanje matičnih knjiga i obiteljskih predaja može pomoći potomcima da otkriju iz kojega su sela došli njihovi preci.
Jezična povezanost vidljiva je u arbanaškom govoru. Iako se razvijao u novoj sredini, u njemu su ostali tragovi albanskoga govora koji se prenio iz područja Skadra i Bara.
Vjerska povezanost oblikovala se kroz katoličku tradiciju i crkvene veze koje su imale važnu ulogu još u vrijeme barske nadbiskupije. U Zadru je ta tradicija dobila nove oblike, ali je ostala jedan od temelja zajedničkoga identiteta.
Kulturna povezanost vidi se u sjećanju na zavičaj, u običajima, usmenoj povijesti i radu ljudi koji su proučavali i čuvali arbanaški govor.
Današnji posjet Šestanima, Livarima ili Brisku zato može biti mnogo više od putovanja u susjednu državu. Za potomke doseljenika to može biti povratak na mjesta iz kojih su krenule obiteljske priče koje traju više od tri stoljeća.
3. Što se promijenilo nakon Berlinskog kongresa 1878.?
Berlinski kongres nije stvorio Albaniju kao neovisnu državu. Naprotiv, odlučivao je o novim granicama na Balkanu, dok albanski predstavnici nisu imali službeno mjesto za pregovaračkim stolom. Albanski nacionalni pokret tada je sve snažnije zahtijevao zaštitu albanskih naseljenih područja i autonomiju unutar Osmanskoga Carstva. 
Za Šestane, Livare i Brisk važno je zato razlikovati tri stvari:
Prije 1878.: područje pod osmanskom vlašću, s albanskojezičnim stanovništvom.
Albanska povijesna i kulturna pripadnost: stanovništvo je imalo albanski jezik i veze sa širim albanskim prostorom, neovisno o tadašnjim državnim granicama.
Današnja državna pripadnost: ta se sela nalaze u Crnoj Gori.
Ta je razlika važna i za povijest zadarskih Arbanasa: njihovi preci mogli su doći iz albanskoga etničkog i jezičnog prostora, iako je njihov zavičaj tada bio pod osmanskom upravom.
3.1. Nasljeđe koje traje dulje od tristo godina
Priča o Arbanasima u Zadru priča je o preseljenju, ali i o sposobnosti jedne zajednice da se prilagodi novim okolnostima bez potpunoga gubitka svojih korijena.
U vrijeme osmanske vlasti, kada su nesigurnost, porezi i lokalni sukobi otežavali život, obitelji iz Šestana, Livara, Briska i okolnih sela krenule su prema Dalmaciji. U tome su važnu ulogu imali crkvene veze barske nadbiskupije, zalaganje Vicka Zmajevića i interesi Mletačke Republike za naseljavanje zadarskoga područja.
U Zadru su doseljenici izgradili novi dom. Njihovi potomci postali su dio hrvatskoga društva, sudjelovali u njegovu gospodarskom i kulturnom razvoju te ostavili važan trag u povijesti grada. Kruno Krstić svojim je jezikoslovnim radom pokazao koliko je važno sačuvati govor koji svjedoči o podrijetlu zajednice.
Danas je arbanaški govor ugrožen, ali nije bez budućnosti. Njegovo očuvanje ovisi o ljudima koji ga još govore, o obiteljima koje ga prenose, o kulturnim udrugama, istraživačima i mladima koji ga žele upoznati.
Više od tristo godina nakon seobe, Šestani, Livari i Brisk nisu samo nazivi sela u povijesnim dokumentima. Oni su dio identiteta ljudi koji žive u Zadru i koji u svojoj obiteljskoj povijesti još mogu prepoznati put svojih predaka.
Jer narod ne čuva svoje podrijetlo samo sjećanjem na mjesto iz kojega je došao. Čuva ga i jezikom kojim govori, imenima koja prenosi, pričama koje pripovijeda i kulturom koju ostavlja svojoj djeci.
Zaključak
U Zadru su doseljenici izgradili novi dom. Njihovi potomci postali su dio hrvatskoga društva, sudjelovali u njegovu gospodarskom i kulturnom razvoju te ostavili važan trag u povijesti grada. Kruno Krstić svojim je jezikoslovnim radom pokazao koliko je važno sačuvati govor koji svjedoči o podrijetlu zajednice.
Danas je arbanaški govor ugrožen, ali nije bez budućnosti. Njegovo očuvanje ovisi o ljudima koji ga još govore, o obiteljima koje ga prenose, o kulturnim udrugama, istraživačima i mladima koji ga žele upoznati.
Više od tristo godina nakon seobe, Šestani, Livari i Brisk nisu samo nazivi sela u povijesnim dokumentima. Oni su dio identiteta ljudi koji žive u Zadru i koji u svojoj obiteljskoj povijesti još mogu prepoznati put svojih predaka.
Jer narod ne čuva svoje podrijetlo samo sjećanjem na mjesto iz kojega je došao. Čuva ga i jezikom kojim govori, imenima koja prenosi, pričama koje pripovijeda i kulturom koju ostavlja svojoj djeci.
Izvori i literatura za daljnje istraživanje:
- Hrvatska enciklopedija — Arbanasi, povijest naselja, podrijetlo i arbanaški govor.
- Hrvatska enciklopedija — Vicko Zmajević, životopis i crkvena djelatnost.
- Hrvatska enciklopedija — Kruno Krstić, jezikoslovni rad i rječnik arbanaškoga govora.
- Povijesni prikaz seoba Arbanasa, stručni rad s podacima o migracijskim valovima.
