Piše: Labud N. Lončar
U ovom užurbanom načinu života, koji je isplaniran i zahtjevan do najsitnijih detalja, rijetko nalazimo vremena da se odmorimo u hladu drveća. A, realno, i takvih mjesta sve je manje. Beton i razne imitacije mermera sve više zauzimaju prostor, a naknadnim postavljanjem instalacija površine se ponovo buše i često loše saniraju, ostavljajući za sobom rupe i neravnine.
Nedavno sam posjetio Botaničku baštu u Beogradu.
Šta da kažem?
Lijepo miholjsko sunce, ogromna stabla, raznovrsne biljke i cvijeće. Uređene staze, na velikoj površini, vode vas kroz obilje maštovito osmišljenih sadržaja. Naiđosmo i na razne kaktuse, agave i drugo bilje koje je nama u Baru dobro poznato.
Primijetio sam mnogo turista iz Japana i Kine, čuli smo engleski i njemački jezik, dok su drugi posjetioci međusobno razgovarali i pažljivo fotografisali mobilnim telefonima. Ruski jezik je nekako već postao uobičajen i više ne iznenađuje.
Pored svakog stabla i biljke postavljene su table sa podacima o nazivu i porijeklu. Kada pogledate odakle sve ta stabla potiču, ne možete a da ne osjetite divljenje. Mnoga su ogromna, raskošna i pažljivo njegovana.
Tu su i maštovito osmišljene kućice u koje uprava i posjetioci ostavljaju knjige, slikovnice i bajke za djecu. Roditelji, đedovi i babe dovode mališane, igraju se sa njima pored lijepe i dobro održavane fontane, a kada se umore, uzmu slikovnicu, sjednu na klupu i nastave druženje.
A, naravno, i mi stariji sjednemo da se odmorimo uz žubor fontane i pjesmu ptica. Jer, valja predahnuti da bi se obišao toliki prostor.
I upravo na jednoj takvoj klupi sjetih se parka u sklopu Dvorca kralja Nikole kod nas u Baru.
I mi imamo predivna stabla, staze, fontanu...
I, da ne bude ono naše — tuđe je slađe — zapitao sam se zašto i mi svoj park ne uredimo na sličan način.
Mnogo sam vremena proveo u njemu igrajući se sa svojim unukama i unukom i još tada mi je bilo žao što se taj prostor bolje ne uredi. Pisao sam i ranije o tome.
Ne znam da li je iko poslije „Žena Bara“ radio na sanaciji i održavanju fontane. Tada su čak bile postavljene i kamere za nadzor. Ali, džaba kamere kada nema nikoga da uveče obiđe park, reaguje i opomene one koji ga uništavaju.
Pitam se i zašto su u sklopu muzejskog kompleksa postavljene betonske klupe. Zar ne bi bilo primjerenije postaviti metalne, stilom usklađene sa vremenom u kojem je Dvorac građen?
Pored svakog značajnijeg stabla mogla bi se postaviti tabla sa njegovim nazivom i porijeklom, a možda i godinom sadnje, ukoliko je poznata. Takvim, naizgled malim vizuelnim detaljima privukla bi se pažnja brojnih turista koji borave u Baru ili su samo u prolazu kroz naš grad.
Imamo toliko vrijednih, bogatih i lijepih resursa, ali ih, nažalost, ne koristimo uvijek kako treba. A često je potrebno veoma malo — nešto pažnje, dobre volje i ne previše sredstava.
Idemo „po bijelom svijetu“ i divimo se mnogo čemu, a slične vrijednosti imamo i kod kuće.
Turisti koji u Bar dolaze kruzerima, kada uđu u park da se odmore, trebalo bi da imaju priliku da se upoznaju sa istorijatom kompleksa Dvorca kralja Nikole, ali i samog parka, jer i on ima svoju priču, svoje trajanje i svoje mjesto u istoriji grada.
Takav prostor ne bi trebalo da bude samo mjesto kroz koje se prolazi, već mjesto u kojem se zastane, nešto nauči, osjeti duh prošlih vremena i ponese lijepa uspomena na Bar.
Jer parkovi nijesu samo stabla, staze i klupe. Oni su dio pamćenja jednog grada. U njima odrastaju djeca, odmaraju stariji, susreću se generacije i čuva ono malo tišine koje nam je u ovom ubrzanom vremenu ostalo.
Zato ne smijemo čekati da vrijeme, nemar i nebriga učine svoje, pa da se tek tada sjetimo koliko smo nešto vrijedno imali.
Ne treba nam mnogo da sačuvamo ono što već imamo — malo više pažnje, odgovornosti i ljubavi prema sopstvenom gradu.
Moramo i možemo bolje.
Ne zbog turista.
Prije svega zbog nas samih, a najviše zbog naše djece i unučadi, kojima grad jednoga dana ostavljamo u nasljeđe.
