Piše: Žarko Đurišić
Prije par godina prvi put se srećem sa djelom pisca, pjesnika, istoričara umjetnosti, antropologa, muzikologa, fotografa. Njegovo obrazovanje, talenat, energija, radoznalost, okružen svojim istomišljenicima, vode ga ka utemeljenju novog pravca, po kome će ostati upamćen, brazilske moderne! Susret sa Mariom De Andradeom bio je posredan, osjećaj direktan. Njegov multidisciplinarni talenat mora te pomjeriti sa mjesta. Izazvati divljenje i zadržati pažnju. Sa malo godina života, dotakao je mnogo tema koje ga se tiču.
Jasno mi je što je skopao kutiju slatkiša i prve slasno pojeo. Zbunjuje me da je mogao sebe da zauzda pri kraju i da tek tada uživa u svakom zalogaju. Moje kutije sam slasno jeo do kraja i tražio još. On je svoj nadahnuti život okončao u pedesetim, mene je tek sada nešto uhvatilo da sa posebnom pažnjom uživam u svakom zalogaju. Možda je to razlog što sam skupio, za sada, petnaestak godina više. Sem tog početka u svemu smo se našli i pored stotinak godina, koje nas dijele od njegovog pisanja pjesme „Mojoj duši se žuri” i mog doživljaja tih divnih stihova. Ono što nalazim zajedničko sa ovim neobičnim čovjekom je inicijativa (inicijator, inicijativan). Djeluje ambiciozno, drugi će naći još mnogo drugih pridjeva, ali nije loše podstaći uspavane ganglije.
Na našem verbalnom tržištu, promiču mnoge riječi koje iniciraju naši izabranici sa skupštinskih ili vlastodržačkih klupa. U želji da prikriju svoju prazninu u organu, puknu neku riječ, koja bez svoje volje počne da zapljuskuje govornice, novinske stupce, kafanske prostore. Svi korisnici takvih kovanica su in i gordo uživaju u reakcijama čitalaca-slušalaca. Kako je ispala, tako i nestaje, ali ne treba brinuti, stiže nova. I tako u nedogled. Da nije smiješno, mora biti tužno.
Ali... Uvijek to ali. Ispade inicijativa! Morao sam da zastanem. Našao sam opravdanje samom sebi da u svemu lošem, nađe se i nešto dobro.
Tokom svog radnog vijeka, a i ranije, volio sam da iniciram, inicijatore, inicijativne. Saradnicima sam sugerisao da budu inicijatori. Bolje oni nego ja. U tom slučaju neću im biti simpatičan. Svaki pametni poslodavac mora biti ponosan na saradnike koji iniciraju. Nažalost, ima i ovih drugih. Pobuditi, podstaknuti, pokrenuti su smisao svakog motivacionog govora, a inicijativa to objedinjuje. Kako i do sada, tako i u ovim mojim mirovinskim danima, inicijativa ne fali.
Na javnoj sceni koketirala je, u jednom periodu „Inicijativa tri mora”. Nosila je svoje značenje za određene strukture, mene je asocirala za sva moja tri mora.
Na jednom času geografije, profesor Miloš Perović nam je predavajući o Jadranskom, skrenuo pažnju da u njegovom akvatoriju postoje još dva mora. U zaleđu Zadra su Novigradsko i Karinsko more. Ostali smo u čudu, ali lekcija ide dalje.
Najčešće posjećujem, pored našeg, Jonsko i Egejsko. Dinamični, raznovrsni, opuštajući. Tu su još, Ligurijsko i Tirensko, koloritna, romantična, nepredvidiva. Balearsko i Alboransko, insirativna, burna i tradicionalna. Arapsko i Persijski zaliv (more), mistična, egzotična i tajnovita. Karipsko i Meksički - Američki zaliv (more), avanturistička, atraktivna, čarobna. Atlantik je priča za sebe.
Inicijativa, koja me spopala u zadnje, bila je da obiđem Baltičko i Sjeverno more. Do tada u Njemačkoj sam posjetio samo Berlin, a nijesam dotakao Holandiju, Belgiju, Luksemburg, Lihteštajn. Odluka je pala, inicijativa mora da se i realizuje. Fali samo ruta puta. U mnoštvu interesantnih okruga, nije je bilo lako izabrati.
Kao i mnogo puta do sada, Zadar nam je bio prva stanica.
Topli dom dragih prijatelja, atraktivni grad sa svojim sadržajima i nezaobilazna Kalelarga, dolivaju još više energije i inspiracije. Rano zorom krećemo za Salzburg. Rodni grad Mocarta, čije muzičke dionice se i danas čuju sa vergla starog preko trista godina. Od renesanse pa na dalje, prepliću se arhitektonski stilovi koji ovaj grad izdvajaju po mnogo čemu, pa sa pravom nosi epitet austrijskog-njemačkog Rima. Grad muzike i kulture.
Dobrodošlicu u glavni grad Bavarske, Minhen, poželjela nam je Djevica Marija, čiji kip se nalazi na centralnom trgu, nekada stjecištu trgovaca i trgovine, sada jedna od glavnih turističkih atrakcija. Ovaj nezaobilazni grad nudi toliko toga da, koliko god ostali u njemu, malo je. Sve dileme treba rješavati uz besprekorna piva, bijele kobasice i neizostavne perece. Nešto više od stošezdeset kilometara od Minhena ulazimo u grad bajku, Nirnberg. Grad gdje je živio i stvarao Albreht Direr, čuveni renesansni slikar, čija djela krase njegovu rodnu kuću, sada pretvorenu u muzej. Pored burnog života tokom svog razvoja i zaostavštine koja je ostala za ponos gradu, postoji i crni period koji se može ispratiti posjetom Dokumentacionom centru i koji govori o svim strahotama fašizma. U neposrednoj blizini nalazi se i Zeppelin field, stadion koji je bio mjesto okupljanja ostrašćenih pobornika lika i djela njihovog lidera čiji su zapaljivi govori izazivali ekstazu i pomračenje uma. Sve je počelo bezazlenim osnivanjem stranke u jednoj minhenskoj pivnici, prenošenjem glavnog grada u Nirnberg iz inata Berlinu i paljenjem čitavog svijeta „ognjem i mačem”. Simbolike radi, zgrada opštine u kojoj je održan čuveni nirnbreški proces trebalo je da označi kraj jednog ludila. Nažalost, neki zli duhovi su ponovo izašli iz mraka ćupova.
Weimar, sada manji slatki grad, nekad čak republika, kao reakcija na raspad monarhije. Hitler ga je spalio jer nije mogao da podnese njegovo liberalno ustrojstvo. Rodni je grad velikih Getea i Šilera. Posjećivali su ga sve značajne ličnosti njihovog vremena. Želju da bude tu sahranjen izrazio je i Niče. Majka tadašnjeg Velikog Vojvode i mecene mladog Getea, Ana-Amalija posjedovala je najveću svjetsku biblioteku koja se sada nalazi pod zaštitom UNESCO-a. U njoj se čuva Geteovo remek djelo „Faust”. Poseban doživljaj. Waimar je bio centar umjetničkog pokreta Bauhaus, čiji univerzitet danas edukuje brojne mlade ljude. Mjesto koje zbog svih svojih kvaliteta, voljom jednog čovjeka moralo je da se opogani jednim od najvećih naci logora, Buhenvaldom.
Kao feniks iz pepela, za relativno kratko vrijeme, iznikao je poslije velikog požara u još ljepši i atraktivniji grad, Hamburg. Hangari na kanalima koji su bili osnova za staru luku, postali su atraktivna, renovirana, zdanja puna nesvakidašnjih sadržaja. Ističe se zgrada opere koja predstavlja prestižnu, arhitektonsku i akustičnu atrakciju. Zaštitni znak grada. Grad mostova kojih ima preko 2500, premoštavaju rijeke Alster i Bille koje se ulivaju u Elbu i omogućavaju Hamburgu da bude značajna luka Sjevernog mora, koja je izmještena i stavljena u funkciju u najkraćem roku. Kao da su se ugledali u našu, barsku luku. Pored mostova kojih imaju više od Venecije, Amsterdama i Londona, zajedno, predstavljaju i diplomatski centar sa preko 90 konzulata, stavlja ga na drugo mjesto poslije New York-a. Grad koji je pružio utočište mnogim nacijama, a samim tim i kulturama, upotpunjuju njegov kosmopolitizam.
Konačno izlazak na krajnje odredište, Baltik. Gradovi Kiel, Eckernforde, Kappeln i na kraju Flensburg koji nam je bio domaćin i to dobar, narednih dva dana. Koristim svaku priliku da se okupam, posjetom ovim morima, ali Baltik, ovog puta nije bio gostoljubiv. I pored izdašnog sunca, temperatura mora i hladan vjetar odbili su me od te namjere. Flensburg, grad rukometa, od skoro saznajem i organizator jednog od prestižnijih festivala „Baltica folk”.
Imali smo sreću da prisustvujemo jednom od mnogih vrhunskih koncerata koji su ugostili isto tako, vrhunske muzičare. Nezaboravan ugođaj! Zalivi kojih ima bezbroj, pružaju priliku za atraktivne izlete. Nije zalud rečeno da sve što je lijepo kratko traje. Za utjehu nam je da put nastavljamo prema destinaciji koja će pružiti, ništa manja zadovoljstva. Amsterdam. Još jedan grad u kome je UNESCO upetljao prste. Njegovi kanali, prstenasto povezani, originalna arhitektura i mnoge znamenitosti su krivi za to. Mjesto gdje je počela ozbiljna trgovina, rođena berza, mjera vrijednosti prvi put postaju lukovice lala i mnogo drugog, čine ovaj grad jedinstvenim. Mnoštvo muzeja i galerija, od kojih su najpoznatiji Rajks, Rembranta i van Goga, predstavljaju odredište zaljubljenika lijepog. Posjetio sam pet najvećih svjetskih galerija i još mnoge druge, ali prvi put sam imao priliku da prisustvujem restauraciji i to Rembrantovog remek djela „Noćna straža”! Konstrukcija koja ju je opasala i restauratorke, koje su uz rijetko viđenu koncentraciju, isijavale nevjerovatnu energiju, mogla se gledati samo sa dozvoljene udaljenosti. Posjetioce je odvajalo debelo staklo, od plafona do poda. Zaista nesvakidašnje iskustvo.
Poslije UNESCO-vog dragulja put nas vodi preko Belgije ka srcu Alzas regije poznatu po kvalitetnim vinima od kojih Rizling zauzima značajno mjesto. Pod morati se staje u Riquewihr, selo u kome je vrijeme davno zamrznuto. Dok se šeta ulicama, za očekivati je da se pojavi konjanik u metalnom oklopu sa isukanim mačem, nedefinisanog karaktera i raspoloženja. Bezbrojne vinarije, pekare, prodavničice, hotelčići i restorani odslikavaju život, koji se prenosi na sedam kilometara udaljenom Colmaru. Spada među najljepše i najsunčanije evropske gradove. Rodni grad skulptora Frederika Bartoldija, autora Kipa slobode u New York-u. Našavši se u tom bezvremenom prostoru, misli lutaju sumanuto daleko. I ne samo misli. I mi smo dolutali u grad koji se nalazi simetrično, na drugoj strani granice, njemački Freiburg. Zbunjeni i u nevjerici šetamo njegovim ulicama misleći da smo i dalje u Colmaru! Istina je da su kroz idiličnu istoriju prelazili u ruke njemačkog, francuskog, pa čak i švedskog carstva. Sada razdvojeni u dvije države dijele iste vrijednosti.
Potpuno iščašenih emocija i utisaka, hvatamo se Bodenskog jezera. Taman kad smo pomislili da ćemo se bar malo sabrati, sačekala nas je njegova obala na tromeđi Švajcarske, Njemačke, Austrije, puna uzbuđenja. Bregenz, Lindau, Frierdichshafen, Meersburg, Kostanz i sigurno bodenski biser, ostrvo cvijeća Mainau. Pun nam kofer svega lijepoga.
Na vrh gasa prtimo ka Insbruku. U oči nam upadaju bezbrojna skijališta, skakaonice, staze i odmorišta, u zimskom periodu prepuna skijaša, sada avanturista i zaljubljenika prirode. Ulazimo u regiju Alto Adige, koja je svojom kontoverznošću skretala pažnju šire javnosti. Podijeljena na dvije države u dva dijela Tirol i Južni Tirol, imaju svoju priču. Alpi tj. Dolomitski masiv ih spaja i stvara doživljaj zajedništva. Italijanski Bolzano i Trento i pored svojih prirodnih, urbanih i gastronomskih čari, teško da se mogu nositi sa svim ovim njihovim predhodnicima koji su nas ostavljali često nijeme i zatečene. Ono što nas je pratilo sve vrijeme i bili zajednički imenitelj su bezbrojni dvorci koji su nam ostajali kao pečat na ovom nezaboravnom i nesvakidašnjem putovanju. Na putu prema našoj konačnoj odrednici, Baru, zastali smo da se nadišemo Jadrana, u Novom Vinodolskom i prebrojimo kilometre i dane provedene na svim ovim našim stazama, magistralama, auto-putevima. Treće more, koje je konstanta i nezamjenljivo. U dvadeset dana stalo je mnogo što-šta. Gdje god pođeš kući dođeš. Svaki zalogaj ovog puta pojeden je sa posebnom pažnjom i uživanjem. Svaki slatkiš koji je ostao, siguran sam da će biti slađi od ovih prethodnih.
Mlađi sugradjani treba da znaju da im je Jadran i Bar na njemu, sigurna baza i dobra odskočna daska za sve njihove životne poduhvate. Da su dostupni svima i da im je sve na dohvat ruke.
Stariji?! Neki sa preskočenim, nedovršenim, promašenim, ispunjenim, sadržajnim životima, preporuka je da drže pored uzglavlja i čitaju De Andradeovu pjesmu „Mojoj duši se žuri”. Cjelishodno i blagougodno je!
