Bicikli & osamdesete u Baru

 osso đ 1

Izložba bicikala kao putovanje vremeplovom u barske osamdesete.

U okviru bARS segmenta manifestacije „Barski ljetopis“ priređena je još jedna noć za pamćenje – pred oko stotinjak posjetilaca otvorena je izložba pod nazivom „Svijet Osmanovih bicikala šarenih osamdesetih“ u Umjetničkoj galeriji „Velimir A. Leković“.
Srž ove do sada neviđene postavke su neobična bicikla, koja je još početkom osamdesetih, kao trinaestogodišnjak izumio i izrađivao Osman Đokić, danas uspješni barski privrednik. Preživjela su sve ovo vrijeme na njegovom tavanu i u voznom su stanju, u šta su se konkretno sinoć uvjerili i najmlađi posjetioci izložbe čiji su autori dr Milun Lutovac i Željko Milović. Ona sadrži i fotografije Barana na biciklima, od 1938. do danas, predzemljotresne snimke Topolice, kao i instalacije napravljene od djelova starih dvotočkaša.

osso đ 3
Milović, selektor bARS-a, uveo je posjetioce u priču o biciklima i „šarenoj dekadi osamdesetih koja je oplemenila Bar i cijelu Jugoslaviju“.
„Poslije zemljotresa 1979. godine krenulo se ispočetka. Grad i prigradska naselja su počeli da se grade, a da bi mlađi ljudi iz Ronkule, Zubaca, Šušanja, Starog Bara došli do plaže i u diskoteke, u hotele i na korzo, najčešće su morali da imaju biciklo. U to vrijeme, ono je bilo ne samo prevozno sredstvo, nego i način života. Sredinom osamdesetih su počele da se organizuju i zanimljive viteške igre uz korišćenje bicikala u parku Dvorca kralja Nikole. Uslijedili su i skokovi biciklima u more sa marinskih gatova. Bicikli su bili sastavni dio funkcionisanja mladih, a Đokić je, po uzoru na članak u čuvenom časopisu „ITD“, iz inata napravio svoje prvo biciklo želeći da dokaže da to umije kao i oni, ali i da bude drugačiji od ostalih. A takvih ’drugačijih’ je bilo u Baru, koji je osamdesetih po mnogo čemu bio specifikum Crne Gore. Svi koji smo tada stasavali sa najvećim uživanjem se sjećamo tog vremena i ne bismo dali ni minut naših osamdesetih za sve ono nakon devedesetih“, istakao je Milović.
“Kada je čovjek htio da podražava hod, izmislio je točak koji ne liči na nogu. Možda se baš u tom i takvom preoblikovanju stvarnosti krije tajna inovacija i umjetnosti“, kazao je dr Milun Lutovac, dodajući da smo „svjedočili jednoj, naizgled, jednostavnoj postavci, međutim, točak ne bi bio točak kao i sve što se okreće da ne liči na vrijeme koje niko nikada do kraja nije odgonetnuo. Pedale vremena se jednako okreću, bili u sjedlu ili ne. Upravo zato, postavku poput ove bi trebalo tumačiti s ne malom dozom i respekta i opreza. Ona u sebi krije tajnu ne samo jednog vremena. Njenim pažljivim iščitavanjem, kroz igru emocija i sjećanja, uranjamo u dane kada je svijetom vladao Bog malih stvari. Postavka ’Svijet Osmanovih bicikala šarenih osamdesetih’, svojevrstan je omaž brzini življenja koja, koliko daje, toliko i oduzima savremenom čovjeku. Zato ovu neobičnu postavku ne treba doživljavati kao puko zanatsko umijeće jednog zanesenjaka pod Rumijom, već kao zagonetno tumačenje vožnje kroz vrijeme. Možda, ko to zna, autor ove postavke i tvorac neobičnih modela na dva (tri, četiri) točka, koje večeras predstavljamo žele da nas podsjete na neke sporije i duže dane“, zaključio je Lutovac.
Osman Djokić na otvaranju kazao je:

osso đ 2

Mi koji smo odrastali tokom osamdesetih godina prošlog vijeka, sa nostalgijom se sjećamo perioda, kada je sve bilo mnogo drugačije. Iz ove perspektive sada, mislim da su, za proces vaspitavanja đece, bila to dobra stara vremena, a mladima ograničene materijalne mogućnosti. 80-tih godina, imali smo samo dva TV programa, radio, loptu i livadu, klikere, crtani u 19:15 h, a onda tišina, jer počinje Dnevnik. Po svemu drugačije vrijeme, đe si bio slobodan, ali jako obazriv da ne uvrijediš nekoga. Tada nije bilo neuobičajeno da te stariji i “vaspitno ućute”. Lijepo vrijeme, jer smo bili mnogo fizički aktivni i dovitljivi za igru. Generacije iz 80-tih znaju šta ovo znači. Slobodno vrijeme, provodio sam sa društvom iz naselja. Sretno djetinjstvo, dobre komšije i dobri ljudi svuda oko nas.

E danas, kada virtuelni svijet zaokuplja toliko pažnju mladih, otimam se savremenom, u odnosu na tradicionalni pristup vaspitavanja. Ne protivim se naravno u svemu, dobro je da đeca danas imaju, ali mi je žao što se ne druže, već gledaju u telefon. Žao mi je što ne razvijaju dovitljivost kao mi, pa smišljaš kako nešto napraviti za igru i sebe zabaviti.

Danas je sve dostupno. U to vrijeme biciklo je bilo glavna dječija zanimacija i želja. “Budi dobar, kupiću ti biciklo”, u svakoj porodici, ovaj vid obećanja bio je motiv za dijete. Ako si vozio “Poni” bio si u svojim očima nešto bitan, ali ti je krajnji cilj bio da imaš trkačko biciklo. Ja sam ga imao, jer mi je otac mogao priuštiti tako nešto i mnogo više od toga, ali je za to vrijeme, takvo biciklo bilo “dječiji luksuz i izazov”.

Kao jedinac u porodici, morao sam pronaći zanimaciju za igru. I pored toga što sam imao trkačko biciklo, želio sam da napravim nešto svoje, da to bude mojih ruku djelo. Očevim alatom iz radionice nastala su bicikla koja sam napravio u periodu od moje 13-te do 15-te godine života, a koja su sada izložena u Galeriji.

osso đ 4

Ova su bicikla proizvod i moje buntovničke igre, želje da upotpunim svoje slobodno vrijeme, uljepšam igru, razvijem maštu, pobjegnem od svakog oblika stege. Imao sam stroge, ali naravno izuzetno dobre roditelje, koji su razumjeli moju potrebu da stvaram. Kako tada, tako i danas, stvaram. Bilo je puno odraslih koji su razumjeli moje majstorisanje i bio sam pohvaljen zbog toga. Od nekih sam i ismijavan, ali sam vozio dalje, jer se ne osvrćem na svaku stepenicu za koju zapnem. Potpuno sam bio čvrste želje i istrajne namjere da ostanem svoj i osjećam se dobro u svojoj koži, a takav sam i danas u odnosu na druge ljude.

Hvala vama što ste u okviru Barskog ljetopisa, ukazali mi, prije svega, za mene posebnu čast, da se moja bicikla nađu u programu. Hvala Vam što ste mi vratili sjećanja na taj period. To je bio svijet moje dječije šarene mašte koju sam pretvorio u stvarnost. Volim radost, pa je i stil mog oblačenja u stilu “sve mi boje dobro stoje”. Za moj stil odjevanja zaslužna su moje ćerke, neke od njih, po obrazovanju su umjetnice, pa je možda svijet naše “umjetničke duše” šaren, veseo i biran pažljivo na svakom putovanju, kako tada, tako i sada.

Ja sam kao dijete bio zaista dovitljiv, mnogo sam maštao, a mašta djetetetu daje pogled koji nekad doseže do neba i čini mu se da bi mogao dotaći zvijezde, samo kada bi ga pustili roditelji. U tim godinama, dok je biciklo oblik igre, želimo i da “vozimo brzo kroz život” u ozbiljnost, odrastanje i najbliži smo saveznik samo sebi i svojoj mašti. Bunimo se, otimamo, ne sluteći da kad ostarimo,vratili bismo točkove unazad, jer postajemo nekako isto, samo ostarjela đeca.

Naravno, nijesam ja još uvijek star. Još ću ja okretati “pedale života”,kao na biciklu i držaću ravnotežu. Danas Osman koji je pravio bicikla u 80-tim, bavi se uspješno građevinom, a porodična firma osnovana je još u prošlom vijeku. Tada sam pravio bicikla, a sada, vozim električni trotinet (u svojoj šestoj deceniji), kojem često moj najmlađi sin izduši gumu.

Kao otac sedmoro đece, učim ih da misle, da vjeruju u sebe, da i slomljeno mogu popraviti, iskrivljeno ispraviti, ali samo točak izgubljenog vremena ne mogu vratiti.

Puštam ih da “dotaknu to svoje nebo”, jer se i meni činilo da to mogu. Posmatram ih i koliko mogu usmjeravam na njihove mogućnosti.
Sami su krojači svoje sreće, tu sam da im kažem i ukažem, što će biti viđećemo, dobri su.
Djetinjstvo u bilo kojem vremenu samo po sebi je intrigantno, ali dok roditelji uče đecu da budu dobra i sretna, dočeka ih brzo njihov život, pa otkriješ da oni mogu i umiju i mnogo više, samo ako si kao roditelj bio njihova podrška i podsticaj.

Nafaka je kako stari kažu važnija, nego li sam odgoj,ali preporučujem svojima težnju za napretkom i znanjem, da im ne bi utekao život.
Dajem im slobodu, ali svakako samo onu u kojoj će ostati slobodni i vrijedni ljudi koji žive časno i puštam ih da upoznaju svijet.

Pošto sam najveći zaljubljenik u putovanja, mnogo putujem sa svojom đecom, pružam im priliku da se zaljube u nove predjele, destinacije, pa i ono što možda u njima promijenit ne mogu, otvara im se šansa da ih promijeni pogled u svijet. Putovanje je moja vječita inspiracija, jer suština čovjekovog prava da komentariše, upoređuje, dolazi samo iz njegovog iskustva koliko je i šta sve vidio izvan svog horizonta. Obišao sam pola svijeta.

Zadovoljan je čovjek koji putuje, jer se tako “restartuje” (smijem se zbog izraza, jer ni ja ne odbacujem savremene tehnologije). Preporučujem neđe spoj tradicionalnog, ali i savremenog obilika života i roditeljstva. Mora se ići u korak sa svijetom, ali je poželjno i čvrsto se držati svoje “džade osjećajnosti”.
Hvala svima što su oživjeli “Osmanova bicikala iz šarenih 80-tih”. 

/Izložba na spratu Galerije „Velimir A. Leković“ otvorena je do kraja „Barskog ljetopisa“ 26. avgusta./

auto klime bakovic 1

allegra

opstina bar

Cerovo

turisticka organizacija bar

enza home

vodovod bar

komunalno

regionalni vodovod novi

luka bar

AD Marina Logo

reklama

ave tours

fpep vertical

Klime Baković

djokic

Logo MPF

tobar